Film koji je na primjeru Žumberka šokantno prikazao istinu o mnogim dijelovima Hrvatske i zapitao se o njenoj budućnosti i perspektivama. Što Hrvatska treba učiniti da opstane svakako je primarnije pitanje od većine tema koje okupiraju naše medije i svakodnevnicu.

U svakom društvu postoje pojedinci koji su senzibilniji na događanja oko sebe, bolje ih primjećuju i iz njih crpe kreativnu snagu za pisanje knjiga, snimanje filmova ili stvaranje nekih drugih umjetničkih djela. Jedan od takvih pojedinaca je i Miroslav Mikuljan.

On je svojim višegodišnjim djelovanje javnosti približio širokom krugu ljudi mnoge značajne teme za društvo i širu zajednicu. Jedna od tih tema koje na neki način prolaze pored nas a s druge strane su esencijalno važne je svakako i demografija. Odnosno problemi depopulacije koji već duže vrijeme «muče» Hrvatsku a o njima se govori vrlo malo i neadekvatno.

Gospodin Mikuljan je na   tu temu nadahnuto ukazao u svojem nedavno predstavljenom filmu «ČUVARI MRTVIH SELA».

Gospodin Miroslav Mikuljan već duže vrijeme nije istupao u medijima jer je njegov izričaj prvenstveno usmjeren na filmsko stvaranje tako da se možemo pohvaliti da smo prvi uspjeli dobiti intervju s njim i na to jako ponosni.

DP: Poštovani gospodine Mikuljan drago nam je da vas možemo ugostiti na Internet stranicama Dubrovnik produkcije. Na početku našeg razgovora vas molimo da nam kroz nekoliko riječi, naročito za naše mlađe čitatelje, predstavite sebe i svoj rad.

Mikuljan: Ovo ste dobro rekli za mlađe čitatelje, jer vjerujem da većina u srednjim godinama pa i stariji pamte ono što sam radio proteklih desetljeća na Televiziji Zagreb, današnjem HTV-u i naravno kroz filmove koje sam snimao.

Moj način rada i na neki način moj moto je bio da velika javna televizija kao što je HTV treba promovirati značajne pojedince, prikazivati i obilježavati značajna događanja i baviti se temama koje imaju težinu. To naravno neće raditi televizije u privatnom vlasništvu jer one imaju druge prioritete.

Dok sam vodio Dokumentarni program HTV-a uvijek sam polagao veliku pažnju na ovo što sam naveo i nastojao sam motivirati suradnike da razmišljaju i pronalaze teme koje su značajne za hrvatsku prošlost ali i teme koje sad ovdje oko nas i koje obilježavaju našu sadašnjost.

Nažalost sada su drugačiji trendovi i većina projekata kojima sam ja začetnik je ugašeno ili su pred gašenjem. Naveo bih neke od njih kao što su: Olovne godine, koje govore o vremenu komunističkog terora ili Sudbine, serija portreta o ljudima koji su zaslužni za ostvarenje hrvatske samostalnosti, tu su i ljudi značajni za pobjedu u Domovinskom ratu i ljudi koji su svojim djelima pridonijeli razvoju hrvatske kulture.

No kako stvari stoje ispada kao da to nije potrebno Hrvatskoj i čak se mogu čuti stavovi da bi trebalo ukinuti Dokumentarni program na HTV-u što bi bilo pogubno i ostavilo bi trajne posljedice.

DP: Kod vas se osjeća jak nacionalni naboj, u vašim djelima je i rekli bi smo briga za Hrvatsku. Među ostalim ste i autor knjige «Generalova priča- Zvonimir Červenko» Tu su i svakako teme iz Domovinskog rata, jesu li to pomalo deplasirane teme i jeli i na koji način to treba biti zastupljeno u našoj filmskoj produkciji i izdavaštvu, po Vama?

Mikuljan: Da,  nedavno sam objavio knjigu o generalu Červenku. Knjiga je nastala na temelju moje televizijske emisije o njemu. Tekst iz emisije je adaptiran, dodane su fotografije, sve sam skupa prilagodio pisanoj formi i pretočio u drugi medij, knjigu.

Pitali ste me jesu li te teme deplasirane i ima li smisla govoriti o njima, ja duboko vjerujem da ima. One su važan dio povijesti ovoga naroda, važne su za formiranje samosvijesti i u krajnjem slučaju svaka država i svaki narod slavi svoje osloboditelje i svoje heroje.

Htio bih reći i da ja baš nisam čovjek koji na stvari gleda crno-bijelo, pogotovo zato mislim da uvijek ima prostora za pozitivnu priču o pozitivnom čovjeku, kao što je general Červenko. Njegova je uloga velika, on je bio na vrhu zapovjedne piramide u našim oslobodilačkim akcijama kao što je «Oluja» i svojim odlukama uvelike pridonio da mi danas možemo na miru sjediti i voditi ovaj razgovor.

.   

DP: Dok smo još na ovim temama bliskim vašem angažmanu na uspostavi samostalnosti Hrvatske, želimo vas pitati kakva su iskustva iz tih prvih godina državnosti i kako ste doživjeli suradnju s pokojnim predsjednikom Tuđmanm?

Mikuljan: Da, imao sam čast poznavati Predsjednika Tuđmana i više puta surađivati s njim. Od svega mi se najviše usjeklo u pamćenje njegov posjet «EXPO»-u u Lisabonu. Snimao sam tada razgovor s njim a u jednom trenutku mimo scenarija i izvan mojih očekivanja on me je uhvatio ispod ruke i nastavio taj razgovor. To je onako kako biste učinili sa nekom prisnom i drago osobom od osobitog povjerenja.

Govorio mi je kako vidi budućnost Hrvatske. Kao i uvijek u takvim prilikama u očima mu je bio onaj poseban sjaj koji se pojavljivao kad je govorio o toj temi. Sjaj potpune predanosti svom snu o sretnoj, uspješnoj Hrvatskoj. Hrvatskoj koja će svojim budućim generacijama pružiti lijep život i koja će u svjetskim okvirima biti poželjno mjesto za život. Ta šetnja je trajala nekoliko minuta i prošetali smo dvjestotinjak metara s čestim zastajkivanjem i izgledalo je kao da razgovara sa prijateljem a ne kao da daje službenu izjavu.

Naravno ja se i jesam osjećao kao njegov prijatelj i u potpunosti sam dijelio njegov san o sretnoj i uspješnoj Hrvatskoj.

DP: Gospodine Mikuljan sad smo evo pomalo došli i do teme koja je u stvari bila povod za naš razgovor. To su negativni demografski trendovi, katastrofalna slika i opustošenost nekih naših krajeva. Što vas je točno motiviralo da napravite izvrsan film pod naslovom «Čuvari mrtvih sela»   

Mikuljan: Pa film je promoviran na premijeri u kinu Europa 26. veljače 2005 godine pred prepunom dvoranom. Reakcije i gledatelja i kritike su jako dobre. Tema filma je teška sama po sebi ali je istovremeno izuzetno značajna za cijelu Hrvatsku. Naime, u filmu se govori o negativnim demografskim trendovima u prošlom stoljeću. Na to je utjecalo čitav niz faktora kao što su i osobito teške povijesne okolnosti, ratovi i progoni stanovništva.

Za posljedicu imamo u potpunosti ispražnjena područja kao što su Otoci, Istra, Gorski Kotar, Lika, Dalmatinska Zagora, dijelovi Slavonije i dio koji sam ja izabrao za svoj film a to je Žumberak.

Žumberak je tu nadomak Zagreba a kao da je na drugom svijetu. U gotovo dvadesetak sela živi tek jedan stanovnik koji već desetljećima funkcionira kao svojevrsni čuvar jednog napuštenog svijeta. Taj svijet bogate tradicije nažalost je prepušten propadanju i pitanje je sad već dana kad će se to i dogoditi.

Kroz ovaj film smo htjeli, ja i moji suradnici, dokumentirati i sačuvati scene iz izvornih Žumberačkih kuća i iz života koji se je u njima odvijao. Naravno pokušali smo, to nam je i velika želja, otvoriti neke nove perspektive za život u tom cartvu ljepote.

Pazite, ta arhitektura je neprocjenjivo blago u hrvatskom kulturnom biću. Što uraditi s njom, ostaviti je na vjetrometini, prepustiti zubu vremena ili pokrenuti neku inicijativu koja će u taj kraj vratiti neki novi i ovom vremenu prilagođeni život.

Mislim da je na ovoj generaciji ogromna odgovornost da pokuša preokrenuti negativne trendove i da pokuša vratiti život u ovu našu prelijepu zemlju.  

DP: Čuvati ovih napuštenih i mrtvih sela kao da su se zavjetovali ovom pomalo zastrašujućem svijetu ili mislite da su nesebično uložili svoje živote kako bi barem donekle sačuvali ovo neizmjerno bogatstvo i predali ga nekim novim probuđenim generacijama?

Mikuljan: Tu ste u pravu, ovi ljudi kao da su se odlučili žrtvovati za mrtva sela kako bi iskupili grijehe onih koji su ih napustili i otišli u bolji život po bijelome svijetu.

Oni izgleda plaćaju bolji život svojih prijatelja i rodbine, oni su zalog njihovog uspjeha.

Fascinantno je kako u tim kućama, koje su otvorene samo za potrebe snimanja našeg filma odjekuju glasovi iz kanadskih rudnika, čeličana Pitzburga, ulica Chicaga ili tvornica u Detroitu. To su glasovi od kojih nemožete pobjeći kad se nađete u tim kućama. U filmu ih za naše gledatelje prenose glumci koji čitaju pisma koja su stizala na Žumberak iz dalekog svijeta ili su ih Žumberčani slali svojima po svijetu.

Ova tema je jako dramatična a nažalost je primjenjiva na veći dio Hrvatske. Tu je s jedne strane siromaštvo, iseljavanje s nadom u bolji život a u boljem životu ih čeka nepodnošljiva nostalgija i patnja za starim krajem. Ljudi koji su napustili svoj rodni kraj su u pravilu ljudi koji prolaze velike muke i dugo nose rupu u srcu, najčešće do same smrti.

DP: Gospodine Mikuljan, ovo vam nije prvi film koji za temu ima Žumberak, zašto što vas privlači tamo i kako ste uopće otkrili ljepote Žumberka?

Mikuljan: Ta priča seže unazad gotovo tri desetljeća. Točnije prije dvadeset i pet godina sam prvi put posjetio Žumberak. Otac moje supruge, književnice Marije Peakić-Mikuljan je imao malu vikendicu u kanjonu rječice Slapnice. To nam je bio motiv da vikende i slobodno vrijeme provodimo tamo s djecom i prijateljima.

Pješice ili automobilom smo odlazili na izlete i na taj način upoznavali mjesta i ljude. Prvo najbliža mjesta su bila Krašić, Pribić, Medven-draga, Kostanjevac i Vivodina a dalje prema brdima to su Sošice, Sveta Gera, Mrzlo polje, Sopot, Tomaševci, Stojdragi i tako sve na drugu stranu do Samobora. Za mene kao i za moju suprugu Žumberak je bio ljubav na prvi pogled, na sreću ta ljubav i danas traje i na neki način je sve intenzivnija. A kako da čovjek ne voli tu ljepotu? To veličanstvo praktički nadomak samoga   Zagreba, to raskošno bogatstvo prirode malo gdje se može naći u takvom sjaju. Na Žumberku se nalaze slapovi bistre i čiste vode, planinski proplanci prepuni rijetkih i ljekovitih biljki, kristalno čiste rječice s pastrvama, rakovima. Ponegdje možete naići i na guste teško prohodne šume s brojnim izvorima i tajanstvenim špiljama.

Izuzetno bogatstvo je u staroj arhitekturi kojom su građena sela i svakog tko želi vidjeti tu ljepotu nepogrešivo dovode do ganuća.

No, ono što smo primijetili još 80-tih godina je da u tim selim živi jedva nekoliko ljudi i to u glavnom u poznoj dobi što je dalo naslutiti da će ta sela vrlo brzo ostati bez stanovnika, bez života.

Postavljali smo sebi pitanja Što se ovdje dogodilo? Što je natjeralo ljude da napuste ovaj kraj? Ovaj prelijepi kraj, koji doduše znade biti i okrutan u svojoj ljepoti.

To nas je ponukalo te smo započeli istraživati povijest Žumberka a ona nam je otkrila mnoge svoje tamne i krvave stranice za koje do tada nismo znali ili smo jedva nešto načuli. Više od sto godina iseljavanja, ratovi, siromaštvo, stradanja u doba komunizma, zločini koji su bili zataškani i poseban policijski tretman za cijeli kraj zbog zatočenog Kardinala Stepinca doveli su do pogubnih posljedica.

Ta sva saznanja su bila inspiracija i za moj prvi film o Žumberku na temu «Jazovke» jezive jame u kojoj su završili mnogi mladi i nedužni životi, nakon bitke za Krašić u Drugom svjetskom ratu. Film je emitiran u doba raspada komunizma 1989 kad su počele demokratske promjene i izazvao je pravi šok u hrvatskoj javnosti. Drugi film u kojem se bavim Žumberkom je «Žumberačke perspektive». Ovdje analiziram mogućnosti oživljavanja ovog   kraja i tražim njegove perspektive. Ovaj film je nagrađen u Splitu na Međunarodnom festivalu turističkog filma kao najbolji film na ekološku temu.

Trći je dakle ovaj film «Čuvari mrtvih sela» i on se kako smo već i rekli bavi demografskom problematikom i prikazuje razorno djelovanje negativnih povijesnih silnica na život i opstanak na tom području.

Film je na svojoj premijeri 26.veljače u kinu Europa uistinu izazvao vapaj i suze među gledateljima tijekom projekcije a pljesak na kraju filma što nam je kao autorima potvrda da smo temu uspjeli približiti gledateljima i izazvati reakcije. Reagiranja i drugih gledatelja koji su ga imali prilike vidjeti su podjednaka a i kritika ga je ocijenila dobro što nas uistinu čini sretnima, cijelu ekipu i daje nam za pravo da se osjećamo zadovoljnim.

DP: Možete nam reći tko vam je najviše pomogao u realizaciji ovog zaista vrijednog i dojmljivog filma

Mikuljan: Pa samu ideju smo razradili moja supruga Marija Peakić-Mikuljan i ja. Ona je napisala i scenarij filma na koji smo obadvoje vrlo ponosni a uz izvrsnu snimateljsku ekipu htio bih istaknuti autora glazbe Vjerana Šalamona te posebno bih htio naglasiti odličnu montažu koju je napravio Krešimir Mrčela iz «Digital-film»-a te se svakako moram zahvaliti producentskoj kući «Gral film»

Zaista je svatko od njih uložio maksimalan trud i taj su posao radili da srcem, željom i trudom i to je dalo rezultate.

DP: Kakvi su vam daljnji planovi s ovim filmom i hoće li ga moći vidjeti u ostatku Hrvatske?

Mikuljan: Ja vjerujem i nadam se da će ovaj film živjeti i da će ga još mnogi vidjeti s obzirom na značaj teme kojom se bavi.

Jedan potreseni Žumberčanin mi je nakon premijere rekao da bi svaki iseljenik s Žumberka u zemlji i inozemstvu trebao vidjeti ovaj film. A to nam je i bila namjera i zato vjerujem da će se ostvariti najave o prikazivanju filma u drugim gradovima Hrvatske, barem još jednom u Zagrebu te svakako za naše iseljenike u Americi.

Ovaj film se bavi univerzalnom Hrvatskom temom i zato je realno očekivati da će biti dobro prihvaćen i u ostatku Hrvatske.

DP: Htjeli bismo vas još pitati kako nakon svega i tri snimljena filma stvarno vidite perspektive Žumberka? Je li to zaboravljen kraj ili u njemu ipak tinja iskra života?

Mikuljan: E, tu bih u potpunosti podržao mišljenje velečasnog Mile Vranešića. On je uvjeren da će doći uskoro vrijeme u kojem će se bogati ljudi jagmiti za život na Žumberku te da će on postati oaza za elitu. Rajski krajobrazi, blizina Zagreba, veliki turistički i zdravstveno rekreacijski potencijali, nezagađeni izvori vode, ekološka poljoprivreda pa zar to nije raj na zemlji?

Bilo bi nam izuzetno drago da i ovaj film potakne nekoga od davno iseljenih ili njihovu djecu da se vrate i uživaju blagodati Žumberka.

DP: Gospodine Mikuljan, hvala vam još jednom što ste upravo s nama odlučili razgovarati o vašem hvalevrijednom filmu i želimo vam još mnogo takvih filmova i nagrada na festivalima u Hrvatskoj i svijetu.